|
2.Niz čudnih događaja (Delilah)
Jeste li ikada pomislili da je taj dan vaš sretni dan? Da taj dan baš ništa ne može poći po zlu? A kako ste se osjećali ako je sve pošlo po krivu? Osobno,na početku dana sve je bilo kao i uvijek. Digla sam se, pričala s Ez i Bobom, pošla u školu, skoro me udario auto( bez brige to mi se ne događa često). I tim događajem sve je skrenulo s plana. Upoznala sam Danneya, koji nije od mene otrčao kao muha bez glave i ponadala sam se. Dosta čuda za danas. Bila sam mislila. Ali moja sudbina odlučila je nešto drugo za mene.
Jeste nekada pomislili, u redu život će me nagraditi za svo zlo koje mi se događa. Zasigurno jeste. Jer poput mene, ja sam imala moje sretno doba. Moje vrijeme u sirotištu. Imala sam najdražu osobu na svijetu,mir i tišinu, pošto mene i Mikela nisu dirali. Uvijek nam je bilo lijepo. Posebice na rijetkim izletima. Tada je bilo najljepše. Ali kada je on otišao od mene počelo je moje mračno doba. Nisam imala prijatelja. Nikakvoga. U školi nisam bila najbolja, uvijek sam bila odlični đak,pošto nisam imala prijatelja s kojim bih kratila vrijeme. Uvijek sam voljela slušati glazbu. I ići u kino. Ali ni Ez ni Bob nisu mogli popuniti onu prazninu u mome srcu. Prazninu onu. Ta praznina je bila popunjena. Uvijek je bila. Ali kada je on odveden od mene, ona se ispraznila,tako brzo.
No ta praznina je nestala kao da nikada nije ni bila tu,odnesena samo jednim njegovim pogledom.
„Što si se zamislila?“ upitao me. Sjedili smo na klupici u vrtu. Samo čudo kako smo uspjeli stati na tu malu klupici. Kada je toliki! Ez,i ja smo stale na tu kupicu,a on i ja nemamo ni centimetara razmaka. Kao da se ja žalim. Obgrlio me jednom rukom i privio uz sebe.
„Užasno si mi nedostajao.“ rekla sam blago i pogledala ga. Iako mu kosa više nije bila boje meda, već neke smećkasto- crvene boje, još uvijek je bio moj Mikel. Nikada mi nije smetalo što Mikel ima prekrasne crvene,točnije rubinsko crvene oči. Meni su bile prekrasne.
„I ti meni. Oprosti mi Del...“ skrenuo je pogled na hrastovo drvo. Podigla sam ruku i postavila je na njegov obraz.
„ Zašto? Nisi ništa loše učinio.“ Imala sam dojam da to baš i nije istina. Istina je za mene. Valjda.
Kada sam ostala sama tuga i bol nisu stigle prve. Prva je došla ljutnja. Kako me mogao ostaviti?! Pitala sam se. No Mikel je uvjek bio prevrtljive naravi. Nisam mogla ništa drugoga očekivati…
„Nemoj Del. Molim te Del Nemoj. Kriv sam. Užasno sam kriv.“ sada me počeo ljutiti. Zašto se on ispričava? Nije ništa skrivio! Blago je skrenuo pogled na mene, te skinuo moju ruku s njegovog obraza. Poljubio me u čelo.
„Morao sam ih zamoliti. Bio sam ti obećao, obećao sam ti da ćemo se, da ću te izvući iz sirotišta,a iznevjerio sam te! Trebao sam,ako te nisu htjeli posvojiti, ostati s tobom. Nikada,nikada ne ćeš shvatiti kako sam se osjećao vidjevši tebe u suzama kako mi mašeš. Nisam smio. Oprosti mi Del. Ako mi ne želiš oprostiti shvatit ću. Ali oprosti mi. Čim sam navršio osamnaest,ostavio sam ono dvoje i krenuo tražiti tebe. Cijelu sam Škotsku pretražio. Ali nisi više bila u Škotskoj. Došla si tu, u London. Ali našao sam te. Oprosti mi Delilah. Molim te oprosti mi.“oči su mu izgledale toliko tužne, ne kao nekada. Prije je bio tako veseo,da mu se to vidjelo u očima. Sada... Sada je izgledao kao da ga je netko slomio. Tko bi mogao biti tako užasan?
„Ja nisam uopće bitna,Mikel. Ja sam samo… pa ja. Nebitna točka u tvom životu.“
„NEBITNA?! Del jesi li ti prospavala naše godinu u sirotištu da nisi zamijetila koliko sam te trebao?! Ti si jedino što je meni tada bilo potrebno. Jedino što će mi uvijek biti potrebno.“
„Ja samo želim da budeš sretan“ rekla sam tiho.
„Pa i bio sam! Uvijek sam bio! A kada su me posvojili nešto se u meni slomilo! U sirotištu je bilo moje sretno doba. Kada si se ti smijala,ja sam se smijao. Kada si ti bila tužna, ja sam bio tužan. Ti si mi sve. Uvijek si bila jedina za mene. Ne znam zašto,ne znam kako samo... Nisam ti nikada bio ovo rekao, bio sam nesiguran. Bilo me strah da ćeš me odbiti,odbaciti ja- “ A tada se začuo glasan prasak. Nevjerojatno brzo privio me uz sebe, zaštitivši me od komada nečega koje je počelo letjeti zrakom.
Jeste li se ikada uplašili? Blesavog li pitanja. Znam da se svatko uplašio. Ali znali ste da svemu tome će doći kraj, zar ne? I ja sam znala, ali nisam znala kako da mu pomognem. Mikel je uvijek bio zaštitnički nastrojen prema meni. Uvijek se brinuo da se ne povrijedim. A sada,sada je stvar bila drugačija.
Sada je on mogao nastradati.
Čim se začuo taj glasan prasak, Mikel , kao u usporenom filmu, privio uz sebe, okrenuo se od praska. Mikel je naglo otvorio usta tražeći zraka. Nije mene bilo strah da je nešto eksplodiralo. Nije me bilo strah za one koje sada stradavaju. Nije me bilo strah da bih mogla stradati. Nisam se brinula za sebe. Kako bih?
Bila sam apsolutno zaštićena iza njegovog tijela, ali mene je bilo strah za njega. Svojim rukama me privio uz sebe, spustio glavu na moje tjeme te se umirio. Nisam se mogla pomaknuti. A tada sam čula i to. Vrisci.
Bilo ih je mnogo. Djeca,žene,muškarci,ali Mikel,moj ljubljeni Mikel nije pustio ni glasa. Nisam htjela tražiti znakove života. Što ako ne nađem nijedan? Što ako sada budem istinski sama,bez ikakve nade za opravak?
„Mikel?! Mikel nemoj me ostaviti!!!“ počela sam vrištati. osjetila sam da mu stisak opustio. NE!!! Ne smije me ostavit... Molim te ne ostavljaj me! pomislila sam. A tada se nešto važno dogodilo.
„Del? Del, jesi li dobro?“čuo se topli glas.
„Oh Mikel“ zaplakala sam i zagrlila ga. Tiho se nasmijao. Poljubio me u čelo.
"Del,mala,jesi li dobro? Jesi li ozlijeđena?" rekaao je nježno i dotaknuo mi obraz.
Osmijehnula sam se jadno. "Ma što ja,kako si ti? jesi li ozlijeđen?"
"Ne,dobro sam" nasmiješio se.
Ispružila sam ruke i zagrlila ga čvrsto. Trebala sam zagrljaj. A on?
Osjetila sam nešto pod prstima.
Nešto hladno.
Nešto mokro i hladno. Ne krv je topla, a ne hladna kao led. Što se događa? Pogledala sam si ruku. Nešto plavo i svjetlucalo nalazilo mi se po mom dlanu.
„Što je to?“ spustio je glavu.
„Moram ti nešto ispričati,ali sada nije trenutak.“ pokušala sam se iskobeljati iz njegovog zagrljaja,ali nije me puštao.
„Što se događa? Što se to dogodilo?“ nešto snažno me udarilo.
Što se događa...Još jedan čas sam bila pri svijesti,a onda sam utonula u sigurnost nesvijesti,skrivena od događaja,zaštićena.
Nisam poput onih cura koje se užasavaju pauka,zmija i drugih buba, nisam ranjiva osoba,krv mi ne procuri odmah. Ja sam tip osoba kojima su noge čvrsto na zemlji. Prisebna. Hrabra. To su moje temeljne osobine. Sve su mi bile razumljive, prihvatljive. To su osobine koje mnogi cijene i poštuju. Cijenjene osobine.
Ali zašto sam sada uplašena do srži? Zašto?
Kako mogu biti uplašena kraj Mikela? Mikel je uvijek uspio smirit me, ohrabriti,samo je to on mogao. Svi su se ostali mučili, nisu shvaćali kako je meni lako biti hrabra, prisebna ,ali najteže im je bilo shvatiti zašto sam,kada jesam, nesigurna i slabašna; a to se rijetko događa,kako me smiriti. Nisu shvaćali,nisu razumjeli. Samo je Mikel shvaćao. Valjda je to razlog zašto sam se jako vezala za njega. Nije bitno to što nisam imala nikoga drugoga, već to što sam se kraj njega osjećala sigurnom, hrabrom. On je razlog zašto sam ja, ja. Shvaćate li? Možda da,možda ne. Teško je to shvatiti, razumijem, ali kada bi ste vidjeli mene i Mikela shvatili bi ste.
Zasigurno je jedna od mojih osobina da bezgranično volim Mikela. Vjerojatno moja najbolja osobina. Vjerojatno se zato moram probuditi. Ma koliko se sigurnome osjećala kraj njega to zasigurno nije ta sigurnost kao u nesvijesti. Mikel je stvaran,opipljiv za razliku od nesvijesti. Nesvijest je dar,a Mikel predivno. Nema imenice uz taj pridjev jer svaka lijepa imenica odgovara.
Boljelo me cijelo tijelo. Sumnjam da bih mogla hodati. Tiho sam prostenjala. Što mi se događa? Što se dogodilo? Bilo me strah. Jako strah.
Otvorila sam oči.
„Vidim da nisi lagao.“rekao je čovjek duge valovite plave kose. Ono što me zapanjilo kod čovjeka s kojim sam se našla licem u lice je da je imao rubinsko crvene oči. Poput Mikelovih. Čudno,nema što. Pomalo shvatljivo,ako su njih dvoje u rodu. Ali ako nisu onda stvarno čudno. Možda i vrlo zanimljivo. Ali nisam ja poput onih ljudi koji stalno nešto istražuju. No svejedno sam postavila važno pitanje samoj sebi. Što se to događa?
Bila sam posjedna kod debla nekog drveta(nisam jaka u herbalistici), a onaj čovjek je čučnuo ispred mene i gledao me,procjenjivao što je bilo dovoljno jako da vam se nagon za sram jako proradi. Osim mojih očiju nije bilo puno toga čudnoga. Zar ne?
„Mići se od nje.“ Mikel je prosiktao. Njegov glas,znak njegove prisutnosti otjerao ono malo panike nastalo od tog čovjeka. Ako bi se njih dvoje mjerili snagama,Mikel bi odnio i pokal i medalju. Ta mi je pomisao bila … ponosila sam se zbog toga na Mikela.
„Bez brige,nisam gladan.“Osjećala sam kako mi srce tako snažno udara u prsni koš. Njegove riječi,nisam gladan imale su nekakvo dvosmisleno značaj,bolesno značaj. Značenje straha,da bih trebala bježati. Ali zasigurno ne bih daleko došla. Ne bih. Ulovio bi me ili on ili Mikel. Došlo mi je da zavrištim upomoć.
On si je oblizao usne. „Iako ona jako fino izgleda“ rekao je s smiješkom. Ispružio je ruku da mi dotakne lice. Njegov dodir je bio neprijazan,grub. Nije mi se sviđao. Podsjećao me na nasilnike iz sirotišta. Na Alana. Neka mi netko pomogne. Molim vas…
„ E sada je dosta!“ zavikao je Mikel. Ugodni me osjećaj oblio. U redu je Mikel će mi pomoći. Dobro je. Par dlanova primilo je tu groznu osobu i odbaciti ga ju daleko od mene. Zrak mi je pobjegao iz pluća,krv mi je nestala iz tijela. U redu Mikel je jači,ali kako ga je, vrag te ne će, mogao odbaciti, najmanje, deset metara od mene?
Jeste li ikada bili u srcu šume? Tamo gdje je drvo do drveta,gdje se zrak čak čini zelenim? Tamo gdje se vam se čini da se ništa u stvarno dugo vremena nije promijenilo? Tako sam se ja osjećala. Ali pokraj mene je bio Mikel,što je malo olakšavalo stvar.
Mikel mi je priskočio i lagano me pridigao. Lice mu se malo svjetlucalo, posebno ispod očiju. Kao da je plakao... Zašto je on plakao? Držao me u naručju kao maleno dijete. Shvatljivo.
Ako može odbaciti tog čovjeka za barem deset metara valjda može mene od pedeset kila dignuti. Poprilično shvatljivo.
„Del? Del , jesi li u redu?“ A ja sam samo tupo zurila u njega. U redu? Pa jesam,donekle,ali što se događa? Ogledala sam tupo zureći oko sebe. Ovdje je tako,tako zbunjujuće.
Ništa shvatljivog.
Kako sam došla ovdje? Nisam imala dojam da sam dugo u nesvijesti već puno kraće. Kako je Mikel njega uspio odbaciti deset metara,prosto rečeno? Što je bilo ono hladno,plavo i svjetlucavo?
„Što se događa?“ upitala sam promuklo,gledajući Mikela ravno u oči.
„Sada će doći ostali,nemamo vremena, moram ti reći.“ Rekao je tiho,kao da je slomljen tom činjenicom. Tako mi ga je bilo žao.
„nema vremena,moramo je odvesti.“ rekao ja plavušan. Njegovo me lice uplašilo. Izgledao je zabrinut,nije ima više onaj posprdni smiješak koji mu je bio na licu,kada sam ga po prvi put vidjela. Tek me sada ulovila velika jeza i strah.
Mikel me pogledao,dugo, kao da razmišlja što treba odlučiti. „ Rađe neka oni dođu ovdje.“ Tip je sam puhnuo ,okrenuo se i otrčao.
„Zavrijedila si odgovore.“ rekao je mirno. Uzeo je nešto iz moje kose i bacio. Postavio me lagano na pod. Zanjihala sam se nesigurna u svoje noge.“Ah Del“ rekao je svojim prelijepim glasom. Obvio je svoje ruke oko mojih ramena kao nekada.
„Pomozi mi.“ rekla sam tiho i sakrila glavu u njegova prsa.
„Del- “
„Da nisi njoj ništa rekao.“ dignula sam pogled. Zatim sam zatreptala. Kako,kako su oni tu stvorili?
Danny je bio tu. Bio je naslonjen na jedno drvo, par koraka udaljena od mene. Izgledao je bijesno i izluđeno. Plašio me. Do njega je bio naslonjen jedan tip. Isti kao i on. Samo izraz mu je bio drugačiji. Gledao je u Dannyja mirno,pazeći da nešto ne napravi.
A drugo dvoje s naše druge strane,iznenadilo. Elizabeth je bila tamo. Njena duga crna kosa pažljivo je bila podignuta u punđu. Bob mi se osmjehnuo i mahnuo mi. Osmjehnula sam se.
Ona muška plavuša je prišla i sjela se kraj nas. „Dobro ste?“ upitao je mirno.
„Ja sam u redu.“ rekla sam tiho.
„Drago mi je. Damian mi je ime.“kimnuo je prema meni i pogledao treći par osoba.
Ta djevojka... bila je zasigurno nešto najljepše što sam ikada vidjela. Imala je savršenu figuru, obline,smeđu kovrčavu kosu. Imala je nekakve mačkaste,zelene oči. Tako krasna da je bila dostojna svoga prijatelja. On ...Pa on bi se mogao mjeriti s Mikelom. Njegovana crna kosa,izgledala je prekrasno, bio je građen… pa bio je nevjerojatno građen. Imali su iste mačkasto zelene oči.
„Ista je kao u legendi.“ rekao je muškarac. Pogledala sam ih. Žena me odmjeravala.
„Sumnjam, Alane. Lagano je mogla staviti leće. A takao bi vampiri dobili prevlast.“ glas joj je bio odrješiti.
„I vi ste predstavnici maga?“ rekao je tip kraj Dannyja.
„ Gle tko nam se javlja? Hrpa pretvarača! Zasigurno je ona prevara.“ Rekla je djevojka. Dečko je samo okrenuo očima.
„Zašto govorite da sam varalica?!“ rekla sam bijesno.
„Tvoje oči.“ rekao je muškarac mačkastih očiju.
„ Što ne valja s njima? „blago sam se pridigla. Osjetila sam kako me Mikel primio za laktove. „Oprezno“ prišapnuo mi je.
„Lagano mogu biti lažne.“ puhnula sam... Daj molim te. Nisam znala da je tako slab,tako jadan. Kao da je prespavao ova dva stoljeća.
„Zašto bih izgledala kao čudakinja?“ rekla sam sarkastično,a lijeva mi se obrva podigla da naglasi moje riječi.
„Pa da možeš vladati nad nama.“
„Molim?!“ namrštila sam se. Nemaju ni glavu ni repa…
Mačak se prekrasno osmjehnuo,što je bilo stvarno, stvarno lijepo.
„Vrijeme je za priču. Spremna Alissa?“ djevojka se tako široko osmjehnula i kimnula.
„ Ako je varalica,umrijet će. Iako dobro glumi“ licem joj je prošao sarkastičan osmije,osmijeh od kojih mi je došlo da se stresem.
„Neće.“ Rekao je Mikel i privio me uz sebe. Sviđao mi se taj ton. Pokroviteljski. Zaštitnički. Moj.
|
